Malo o brojevima
Svaki broj veći od 1 već predstavlja neki otklon iz ravnoteže, iz centra, neki odraz iz centra, bliži ili dalji. Što je broj veći, po nekoj logici je otklon veći mada još uvek ne mora da znači da je u slaboj komunikaciji sa centrom. Broj može da bude veoma ‘udaljen’ od centra a da je u savršenoj harmoniji sa centrom i pored svoje naizgled nesavršenosti. To zavisi kakav volumen, koliko savršen volumen tvori taj broj ili možda čak koliko pravilnu dvodimenzionalnu kameju, kao i to da li je uopšte moguće napraviti pravilnu kameju za taj broj. Ako je moguće, to je znak izvesne savršenosti toga broja i znak pravilnosti volumena kojeg je moguće sastaviti od tog broja (sa toliko sastavnih jedinica, entiteta) i automatski pokazatelj kvaliteta komunikacije tog broja sa centrom, nulom. Ako od tog broja nije moguće sastaviti ni koliko toliko uravnotežen volumen (koji se meri po stabilnosti, kao i inače svaki volumen sa masom), niti kameju, znači da je negde ograničenje, nedostatak i da je taj broj u fazi ‘prolaska’ ili ‘zastoja’, itd.. To još ne znači da je broj slab ili dobar. Ali sva ta merila su tu da znamo koliko je broj upotrebljiv, u kakvoj je komunikaciji sa centrom ali i sa Svim, sa 1000. Svaki broj izražava pravilnost i stabilnost kocke i kugle. Dakle, svaki čovek ima svoj broj, ali kod čoveka zbog razvoja, evolucije se taj broj može menjati. Kao što je svaki broj veći od 1 već znak otklona isto tako i svaki broj veći od 1000 je takođe znak izvesnog otklona. Ali to je nužno u ovom nesavršenom univerzumu koji je savršen u svojoj nesavršenosti i kojemu su zato potrebni uvek novi iskoraci iz ravnoteže da bi se taj univerzum konstantno ‘korigovao, popravljao’, evoluirao. Broj proveravamo kao količinu kocki (cigli). Ako je od tog dotičnog broja kojega analiziramo moguće napraviti kocku onda je taj broj u dobroj komunikaciji sa centrom i obratno. Zavisi koliko je manjka ili koliko je viška. A da li je moguće napraviti kocku (kuću od cigala) proveravamo preko mogućnosti kameja, deljivosti, a naročito kubnog korena.
Dakle, kod analize nekog broja moramo da uvažimo njegovu vrednost kao i algebarske i aritmetičke akrobacije za koje je taj broj pogodan i sposoban i koje su sa njim moguće, zatim njegov odnos sa drugim brojevima, zatim reči koje imaju baš tu brojčanu vrednost kao i smisao tih reči. Neki broj može biti zanimljiv i samo zato jer je on vrednost neke reči koja ima zanimljivo značenje za samadi. Ali i u tom slučaju vrednost počiva i na samom broju nezavisno od reči.
Odnos između dva broja se najlakše vidi po tome da li su deljivi jedan sa drugim u oba smera! Zatim da li su parni, zatim da li su deljivi sa istim brojevima što pokazuje da li su sastavljeni od istih sastavnih delova, zatim proporcijom. Kao što smo već rekli, svaki broj predstavlja izvestan otklon od nule (svoje sopstvene) i analizom odnosa među brojevima analiziramo i te otklone. Broj nije samo odraz tog otklona u smisli nepravilnosti ili neravnoteže, već može pokazivati i uravnoteženu celinu ali koja ima potpunu vezu sa centrom, nulom. To je cilj razvoja. Baš tu dobru komunikaciju sa centrom pokazuju neki specifični kabalistički brojevi kao 56, 65, 111, 126, 418, 666, 671, 811, itd.. Dakle, svi ti brojevi govore o otklonu iz nule, neki su čak i neparni, ali uvek je taj njihov otklon na izvestan način uravnotežen. Volumen čidakaša kojega oni predstavljaju je na manje ili više savršen način uravnotežen, dakle to je samadi na nekom nivou.